Smrt za mene bijeg....
Gotovo je,počela sam vaditi tableta i skupljati ih u šaku,gurnula sam u usta i popila sam preko pedeset tableta i nalila se vode,prazne kutije sam gurnula ispod jorgana da se ne vide,jer sam mislila da ću pasti u nesvjest,samo sam se spustila na krevet,samo sam htjela da sve prestane da se smirim i da odem da ne vidim više nikoga.Utonula sam u san lagana kao pero.... To je bilo to što sam željela,zaspala sam nije ništa boljelo,kakav osjećaj neznam kako da ga opišem.Spustila sam se na svoj bijeli jastuk,plakala sam i dalje ali polako sam ostajala bez osjećaja,puštala sam suze koje su padale od rođenja od dana kada sam došla na svijet,naživjela sam se svega,i na kraju mi je S.... moj bivši momak vratio Lastina krila,da poletim u oblake,dao ih da dotaknem ono što sam uvjek željela,ostala sam sama kao i uvjek.Moja želja da više ne udahnem vazduh je sa psihijatrijske strane posmatrana kao Suicidalna namjera,ali Bog je stvorio život i on je imao jedini pravo da ga uzme sebi.Bila sam začuđena da mi nije bila muka nije me navodilo na povraćanje i drago mi je bilo zbog toga.Kada sam se spustila razmišljala sam samo o tati i svom bratu,krivo mi je bilo što moj brat nikada nije saznao da ga Volim najviše na svijetu,nikada nismo shvatili da smo brat i sestra i da se zapravo Volimo i da smo nas dvoje jedna duša a dva tijela.Niko drugi mi nije bio u glavi,kako su sekunde prolazile S..... mi je bio u snovima,mislim da sam ga sanjala kako hoda kraj vrata.Vraćala sam slike u glavi koje su zaslužne za ovakav čin,za ovakvu čast,u magli sam gledala Mamu i maminog prijatelja,pa onaj čovjek što je posjećivao u sobi kad smo bile u nekom odmaralištu,razgovori telefonom po čitavu noć sa nekim,golotinje u mojoj sobi sa maminim nepoznatim prijateljima i mnogo toga još.Malo mi je ostalo vremena da pomislim na neke meni drage ljude kao što su bili tada moji prijatelji,nisam imala vremena kao da sam odgađala da zatvorim oči jer sam htjela još malo da mislim na njih,htjela sam da im pošaljem poruku koja im nikada nebi stigla.Nisam pomišljala na buđenje jer nisam to željela shvatila sam da je kraj i smirila sam se u sebi,prestala sam da plačem i osjećala sam mekoću svoga jastuka.Imala sam osjećaj da osjećam svaki dodir,da pljuvačka koja mi je curila iz usta nije bila odvratna,već me je golicala i polako padala na jastuk.
Toliko mi je bilo žao moga tate jer sam sebi dopustila da me neko bilo ko na ovom svijetu povrijedi,uvjek je mislio da sam najjača od svih da sam sposobna za sve i da sam u stanju sve da preguram pa čak i ovo,sada sam ja njemu slomila Lastina krila a ja sam poletjela u oblake.Nije on kriv,uvjek je pronalazio rešenja za sve,lijepe riječi utjehe koje su čitav život zvučale istim tonom i istim slovima koja su bila složena jedna do drugih:
Sine nemoj se sikirati biće dobro,samo polako.
Sve je bilo kao u stihovima Toše Proeskog:Stižu laste šire krila i ljube se svi kao kad si moja bila ti,Nekom drugom božur cvijeta na mom srcu si i jedina i prokleta ti,Poljsko cvijeće nek me mladog pokrije nek mi dušu ljube oblaci kad me nećeš ti,Kamo sreće da te oči ne vide nebi znao da su poljubci tuđi po tebi,Lako mi je zakleti se u krv i u čast al pokleknem kad se sjetim nas,Suza žene često krene al nebo zapiše samo kad muškarac zaplače.
1 Komentari |
0 Trekbekovi